Oslobođenje Podcast

Send us a text U novoj epizodi Oslobođene razgovaramo sa Sonjom Kapetanović, ženom koja otvoreno i iskreno govori o svim svojim životnim ulogama: naučnici, triatlonki, poduzetnici, supruzi i, prije svega, majci trojice dječaka. Sonja otkriva kako ju je upravo majčinstvo najdublje promijenilo, naučilo skromnosti, strpljenju i razumijevanju, ali i pomoglo da sagleda sebe i svijet oko sebe iz potpuno nove perspektive. Sonja je napravila paralelu o svom djetinjstvu, neobičnoj porodičnoj priči i ljubavi svojih roditelja koja ju je oblikovala. Rođena iz veze u kojoj je otac bio skoro tri decenije stariji od majke, Sonja otkriva kako je odrastanje u takvoj porodici, uprkos društvenim očekivanjima, u njoj izgradilo samopouzdanje, širinu i hrabrost da živi po sopstvenim mjerilima. Naravno, da su se u razgovoru dotakli goruće teme u susjednoj Srbiji - studentskih protesta/blokada. - Nikad više u životu nisam vjerovala u mladost i nikad više nisam imala nade da će Srbiji, ali i regionu biti bolje upravo zbog ove mladosti. Uvijek ću podržavati mlade, čak i kad griješe. Pa kako mislim da odgojim svoju djecu ako ih ne pustim da griješe? A mi iz pozicije jedne velike cjeloživotne greške ne dozvoljavamo njima da pogriješe ni u čemu, iskrena je Sonja. Sonja govori i o jednom od najtežih trenutaka svog života, trenutku kada je njenom najmlađem sinu dijagnosticirana epilepsija. Govori o suočavanju s bolešću, o strahu, nemoći i lekcijama koje je naučila o kontroli, ali i o ljubavi i zajedništvu koje je njena porodica pokazala u najtežim trenucima. - Epilepsija nije tiha bolest, ona vrlo jasno pokaže svoje lice. Ali ono što me najviše dirnulo nije bio sam trenutak dijagnoze, već način na koji smo mi, kao porodica, stali jedni uz druge. Nikada neću zaboraviti prizor kada je moj najstariji sin, tada petnaestogodišnjak, rekao: "Daj mi, majka, da nosim svog brata.". U tom trenutku sam shvatila da se moj najmlađi sin rodio u porodici u kojoj nosimo jedni druge. I to je, zapravo, najveći blagoslov, ističe Sonja, te dodaje da ne može zaboraviti trenutak kada je hitna pomoć odvela njenog sina i kada je, kroz suze druge djece, na prozoru shvatila koliko se ljub Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text - Prestanimo se pretvarati da smo funkcionalni osam sati na poslu, izričita je Marija Sinanović, osnivačica i direktorica Yellow Brick centra u Sarajevu i HR konsultantica. U novoj epizodi podcasta Životna škola otvaramo razgovor o vremenu u kojem ljudi rade, stvaraju, vode timove, i sve češće priznaju da nisu dobro. Donosimo i podatke prema kojima će do 2030. godine globalno nestati oko 92 miliona poslova, dok se istovremeno stvara 120 miliona novih - ali uz uslov potpuno drugačijih vještina. Poslodavci već danas traže digitalne, multidisciplinarne i nove kompetencije, dok se tradicionalni sistemi rada od 40 sati i pet dana sedmično sve više dovode u pitanje. U Yellow brick centru testirali su model od pet sati rada dnevno, što je, kako kaže, pokazalo veću fokusiranost i kvalitetniji život van posla. - Mi smo čak u firmi izveli jedan eksperiment. Radimo osam sati dnevno i dodaj tome još od kuće do posla, od posla do kuće. To ti je 10 sati u danu, znači ti nemaš život. I onda ja kažem mojim saradnicima možemo li mi pet sati fokusirano da radimo i poslije toga da idemo u svoj lijepi život? I stvarno smo to probali, za nas to radi. Ti slobodno možeš da radiš od 7 do 12 ako nema nekih fiksnih dnevnih obaveza. I definitivno i ova radna sedmica u trajanju od četiri dana... to je smjer u kojem svijet ide. Hajmo više prestati da se pretvaramo da smo funkcionalni osam sati, 10 sati na radnom mjestu. Ima tu i neka kafa usput... osim toga definitivno treba mijenjati i suštinu korporativnih sistema, kazala je. Marija govori i o vlastitom izazovu sumnje u sebe: „Jesam li ja ta koja treba da stoji pred ljudima i vodi ih?“. Dijeli iskustva psihoterapije, NLP-a, duhovnosti i rada na promjeni uvjerenja. Jedan dio razgovora posvećen je burnoutu. Marija kaže da iscrpljenost ne dolazi uvijek iz kancelarije. Govori se i o razlikovanju poslovnih i privatnih stresora, emocionalnom zamoru i o tome kako čovjek u jednom trenutku „više nema snage ni za odluku šta će jesti“. Otvara se i tema generacije Z, koji ne planiraju da ostave kičmu na radnom mjestu, jer nove generacije traže svrhu, psihološku sigurnost, fleksibilnost i poslodavce k Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text Mario Ivanković u prethodnoj sezoni upisao se zlatnim slovima u historiju HŠK Zrinjski. Nakon što je kao fudbaler uspio sa Mostarcima osvojiti titulu prvaka BiH, to je učinio i kao trener. Rođen u Njemačkoj, još kao dječaka ga je otac upisao u Velež, a poslije je preko nadaleko čuvenih "mahala", stigao do omladinskog pogona Veleža. Početkom rata odlazi u Hrvatsku, a svojim partijama za tadašnji Varteks zaslužio je i poziv za mladu reprezentaciju Hrvatske. Svoju karijeru gradio je preko Njemačke, Južne Koreje i Libana, ali se uvijek vraćao u Mostar ili barem blizu Mostara. To mu je kako sam kaže i životna odrednica. - Uvijek sam odlazio, ali i razmišljao kako da se vratim u Mostar. Tu su moji ljudi, prijatelji, moj grad i jednostavno uvijek me nešto vuklo da se vratim kući, priča Ivanković u podcastu (IN)Direkt. Nakon odlaska sa mjesta trenera u Zrinjskom, posvetio se porodici i kako kaže zaostatcima koje nije stizao, ali i paralelno sa svim tim obavezama edukaciji, koja je neizbježna u njegovom poslu. - Mi smo treneri spremni na sve. Stres, otkaz, ali i naravno dobre strane trenerskog posla. Trenutno je došlo do smjene, ali nastavio sam tamo gdje sam stao prije trenerskog angažmana. Radim neke stvari koje su bile u drugom planu. Rješavam neke stvari kod kuće koje sam zapustio. Dodatno učim, educiram se i sami znate da sve napreduje. Godina je bila stresna, nosili smo se sa tim vrlo dobro. Mi kao domaći igrači, domaći ljudi smo bili pod posebnim pritiskom, kaže Ivanković. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text EUFOR-ova Misija Althea ostat će u Bosni i Hercegovini još godinu, jednoglasna je odluka Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija na sjednici održanoj u petak. To je ona sjednica kojom nas je sve plašio Milorad Dodik, obećavajući da će se Rusija - koja je preuzela predsjedanje - obračunati i sa OHR-om u Bosni i Hercegovini i sa visokim predstavnikom Christianom Schmidtom i sa cijelim Zapadom i njegovom pogrešnom politikom na Balkanu. O sebi i dealu sa novom američkom administracijom nije govorio, no do javnosti su doprle mrvice: za skidanje sa crne OFAC-ove liste sebi, svoje uže i šire porodice i svojih firmi obavezao se ukloniti sa funkcija, poništiti tamo gdje su doneseni, dakle u Narodnoj skupštini, sve zakone koji se kose s Dejtonskim Ustavom i podržati stabilnu Bosnu i Hercegovinu na euroatlantskom putu. Gost nove epizode podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegovićje doktor Želimir Nešković, potpredsjednik SDS-a i delegat svoje stranke u državnom Domu naroda. Zašto Nikoli Špiriću nisu skinute sankcije? Referenduma nema - sad je visoki predstavnik legitiman? Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text U novoj epizodi podcasta (Ne)poznato o ljudskom tijelu razgovarali smo o onome što se najčešće prešuti - o iskustvima žena nakon poroda i radikalnih operativnih zahvata. Gošća emisije bila je profesorica fizičkog vaspitanja i sporta i specijalistica za trening žena u postporođajnom periodu koja otvoreno govori o temama koje društvo često smatra tabuom - Dragana Mosurović. Razgovor je krenuo teškom temom, oporavkom nakon radikalne histeroktomije kroz koju je Dragana nedavno prošla. Kaže da se sve tako brzo izdešavalo i da je tek sada svjesna svega što je iza nje. Ističe da takva iskustva preokrenu čovjeka „naglavačke“, i fizički, i emotivno. Tijelo, kaže, izgubi snagu, ali se probudi nova vrsta unutrašnje energije i volje za oporavkom. I upravo ta emotivna snaga, smatra, postaje ključ u procesu izlječenja. Dragana je istakla da ljekari najčešće daju samo osnovne preporuke - nekoliko sedmica mirovanja, izbjegavanje težih aktivnosti i kupanja u vodi, ali da gotovo nikada ne usmjeravaju pacijentice na rehabilitaciju. Nakon operacije, Dragana je ušla u hiruršku menopauzu, jer su uz matericu odstranjeni i jajnici. Zbog toga se suočila sa valunzima, znojenjem i promjenama raspoloženja, a hormonska terapija, zbog vrste tumora, nije bila opcija. Rješenje je pronašla u prirodnim metodama: kretanju, biljnim suplementima i svjesnom radu na sebi. Tokom razgovora otvorene su i teme vezane za postporođajni period i carski rez. Dragana objašnjava da tijelo pamti svaku intervenciju, čak i onu staru nekoliko decenija: Mozak isključuje regiju koja je prošla traumu. Žene se pogrbe, podvuku karlicu, disanje se poremeti, srce brže lupa, javlja se anksioznost, a one to ne povezuju s porodom ili operacijom. Veliki dio razgovora posvećen je rušenju mitova. Među njima su i tvrdnje da žene nakon poroda ne smiju dizati teret, da je trčanje zabranjeno kod dijastaze, ili da je normalno da dođe do inkontinencije. Nikad nije kasno da se tijelo oporavi, bilo da je prošlo tri, šest ili petnaest godina od poroda ili operacije. Oporavak nije luksuz, on je pravo svake žene na zdravlje, vitalnost i potreba da se ponovo osjeća dobro u vlastitom Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text U novoj epizodi podcasta U kontru s Draganom Markovinom gostovao je Ismar Volić, redovni profesor matematike i direktor Instituta za matematiku i demokratiju na Wellesley Univerzitetu u Bostonu. U podcastu je govorio i o širem političkom kontekstu - o stanju liberalne demokratije, o politici Donalda Trumpa, te o svijetu koji, kako kaže, pokazuje zabrinjavajuće znakove povratka ka konzervativizmu i klerikalizmu. Upoređivao je izborne sisteme u SAD-u, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ističući razlike u načinu na koji se demokratski procesi provode i percipiraju. Razgovor je dotakao i njegov lični odnos prema Sarajevu i radu sa studentima iz Bosne i Hercegovine, kao i njegovo sjećanje na odrastanje 80-tih, koje je bilo obilježeno bogatom pop-kulturom i otvorenošću. U poređenju s današnjim američkim iskustvom, Volić je govorio o promjenama u javnim debatama i ulozi intelektualaca u društvu. Na kraju, dotakao se i muzičke scene u Bostonu, koja je, kako kaže, bila važan dio njegovog života i prilagodbe novoj sredini. Epizoda s Ismarom Volićem donosi promišljanje o vezi između nauke i društva, matematike i politike, te o mogućnostima da znanje postane alat za jačanje demokratije i građanskog angažmana. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text Na prvu - roze harmonika, nježan glas i osmijeh koji raduje. Istovremeno - glas koji ruši predrasude, autentičnost koja ne traži dozvolu i stav koji ne pristaje na kalup. Stela Rade, muzičarka i kantautorica iz Hrvatske, jedna od onih umjetnica koje ne možete svesti na žanr ili je smjestiti u okvire, gošća je nove epizode podcasta Opet Laka. U vremenu kad su granice između “narodnog” i “urbanog” i dalje tema, Stela ih svojom muzikom briše jednostavno. Širu pažnju javnosti stekla je kroz regionalna muzička takmičenja, gdje je odmah postalo jasno da je riječ o umjetnici koja izlazi iz okvira, a njeni nastupi u emisiji “Tvoje lice zvuči poznato”, uz vokalnu širinu, pokazali su i scensku zrelost. - Najteže mi je bilo doći na televiziju, u medije, generalno. Uvijek sam bila “ona mala s harmonikom koja svira neku seljačku muziku”. Trebalo je vremena da ljudima pokažem šta zapravo radim. Uvijek su tu neke predrasude, ali dobro je to sve, kaže Stela. Za ovu mladu umjetnicu, muzički identitet ne počinje, niti završava s harmonikom. - Svako u duši nosi nešto - neko rock, neko metal, pa sluša to. Tako je meni sevdah ostao. Znam sebi ujutro uz kavu pustiti sevdalinke i samo slušam i postojim. Baš ima dušu tu neku. Možda sam i ja neka stara duša, ispričala je. Ta rečenica možda i najbolje objašnjava njenu muziku - jednostavnu, ranjivu, a, opet, prkosnu. Sevdah u njenom glasu ne znači žanr, nego osjećaj. Autentičnost koja ne traži objašnjenje. - Harmoniku sam dobila sa 18 godina, jako sam je htjela svirati. Probala sam, pa mi je to nešto teško bilo, ne ide, tjedan dana sviram, pa mjesec ne... i tako par godina. U fazonu - htjela bih svirati, ali, eto, ako može da odmah znam, da nekako preskočim taj cijeli process učenja, kroz smijeh priča Stela. Prisjetila se i viralnog snimka iz tramvaja gdje je svirala sa ekipom iz Dubioze kolektiv. - To mi je bila tiha želja. Jedan dan vidjela sam poruku na Instagramu - Dubioza kolektiv. Ja kao: "Molim?!". I tako se desilo to naše sviranje u tramvaju. Super mi je taj moj muzički put, generalno, sve ide nekim svojim tokom, polako, ali sigurno. I uvijek me iznenade Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text U novoj epizodi Oslobođene donosimo priču o hrabrosti, očinstvu i borbi porodica djece iz autističnog spektra. Novinar Edo Čelebić i producent Semir Selimović otkrivaju kako su lična iskustva pretvorili u pokret, u glas za razumijevanje, prihvatanje i sistemsku podršku. Govore o sumnjama, dijagnozama, preprekama, ali i o malim pobjedama koje donose snagu. Edo Čelebić, otvoreno govori o odgovornosti, karakteru i ulozi očeva, ali i o važnosti promjene svijesti, posebno među muškarcima, da autizam nije kraj, već novi početak učenja o ljubavi, strpljenju i prihvatanju. - Rijetko se čuju glasovi očeva, a ja sam odlučio da to promijenim. Istina je da ima mnogo samohranih majki i da kritike o odsutnim očevima nisu bez osnova. Ali vjerujem da je sve stvar karaktera i ličnog odgoja. Zato sam sebi postavio cilj da podižem svijest kod muškaraca da shvate da to što imaš dijete s autizmom ne znači da je život propao. Naprotiv, život ide dalje, sa svim svojim teškim i lijepim fazama, i ja svoj život, sa svim što on nosi, ne bih mijenjao ni za šta, kaže Edo, te dodaje kako je njegov Daki zvijezda gdje god da se pojavi i da je čak pomalo ljubomoran na njega. Opisuje ga kao lijepog, visokog, zgodnog i šarmantnog mladića. Kaže da su on i supruga uvek insistirali da Daki ide svuda sa njima, da se druži i bude dio svih aktivnosti. Producent podcasta Glasno, glasnije, Semir Selimović kaže da se ponekad osjeća kao da nosi sav teret svijeta, ali da u drugim trenucima shvata kako taj svijet zapravo nosi njegov sedmogodišnji sin. Najvećom pobjedom smatra trenutak kada je njegov sin Amar samostalno uzeo četkicu i oprao zube. - Nismo bili svjesni da imamo problem. Nakon što smo dobili prva mišljenja i potražili dodatna, shvatili smo da naše dijete nije tipičnog razvoja. Taj trenutak je bio najteži. Svi planovi koje smo imali s njim odjednom su se srušili. Prvo dolazi vrtlog emocija: poricanje, tuga, a tek onda prihvatanje. Kada smo prihvatili situaciju i suočili se s njom, krenulo je naprijed, kaže Semir. Dodaje da djeca iz spektra autizma izražavaju ljubav na svoj poseban način, ali njihova je ljubav beskrajna, da je Amar nježan Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text Džemal Hadžiabdić jedan je od onih koji nose kultni status legende. Rođen u Mostaru, ponikao u Veležu, za koji je nastupao punih deset godina. Svojim igrama na terenima širom bivše Jugoslavije ostavio je dubok trag, a prema nekim podacima nastupio je u više od 400 utakmica za Velež. Tokom svoje karijere u redovima Mostaraca ostavio je dubok trag, a igrama u dresu Rođenih zaslužio je i 20 nastupa za reprezentaciju Jugoslavije. - Svi smo počeli na tim čuvenim "Mahalama". Mi smo se zvali Meskalerosi. Svaka je ulica imala svoj tim. Nas je nekoliko bilo u tim zgradama blizu Veležovog stadiona. Nastavili smo da se družimo, trenirali, neki od nas su uspjeli, neki nisu, ali to su bila takva vremena. Sjećam se predigre kada smo kao finalisti Mahala, igrali utakmicu prije susreta Veleža i Hajduka. To se ne zaboravlja, ispričao je Hadžiabdić u podcastu (IN)Direkt. U redovima Veleža nastupao je sa sjajnim igračima iz raznih generacija. Marić, Bajević, braća Halilhodžić, Vladić, Ristić, Topić, Baka Slišković, samo su neki od onih sa kojim je dijelio svlačionicu. Upravo Envera Marića smatra jednim od najzaslužnijih za svoju karijeru. - I dan danas ja se bojim Envera Marića. Nije to strah, nego poštovanje. On me usmjeravao i kad sam igrao dobro i kad sam igrao loše. On je čovjek koji je najveći profesionalac kojeg ja znam. Nikad nije zakasnio nigdje. Treninzi uvijek na maksimumu koliko god trajali. Nije bilo boljeg golmana po mom mišljenju u to vrijeme. A bilo je sjajnih golmana u to vrijeme u Jugoslaviji. Mešković, Katalinić, Pantelić, Janjušu... Svaka ekipa je imala jednog dobrog golmana u svom kadru. Ali Mara je bio najbolji, ističe Hadžiabdić. Nakon deset godina nastupanja za Velež, karijeru je nastavio u Swanseaju i osjetio i otočki fudbal i njegove čari. U klubu ga je dočekao legendarni John Toshack, a teren je dijelio sa sjajnim fudbalerima iz tog perioda. Po završetku fudbalske karijere posvetio se trenerskom poslu u matičnom Veležu. Početkom agresije na BiH odlazi izvan granica bivše države, a uspio je kao rijetko ko da se zadrži duže od dvije decenije. Radio je i kao selektor Katara, a vodio je nekoliko klubova pop Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text U Bosni i Hercegovini nikad ništa nije jednostavno, često zato što ni mi to ne damo. Nismo se čestito ni navikli na famozni prevrat u Narodnoj - ili što bi rekao naš kolega iz Banje Luke navodnoj skupštini Republike Srpske, ekspres preporučeno ukidanje svih antiustavnih zakona, niko još na djelu nije ni testirao v.d. entitetskog predsjednika Anu Trišić Babić, tema svih naših tema je ukidanje sankcija onom bivšem i njegovoj široj i užoj familiji. Istine radi, i osuđenik iz Laktaša daje sve od sebe da ostane u centru pažnje: Milorad Dodik je ovog vikenda pohodio Pale zarad otkrivanja spomenika stvarateljima i braniteljima Republike Srpske i naravno okoristio se prilikom: ponovo je negirao identitet i postojanje Bošnjaka, no šta drugo i očekivati - pobrojani stvaratelji branitelji su Radovan Karadžić, Ratko Mladić i Momčilo Krajišnik, osvjedočeni i presuđeni ratni zločinci, prva dvojica krivi i za genocid u Srebrenici. Bivši Dodik je okrenut budućnosti: vidovito je najavio dogovor Vladimira Putina i Donalda Trumpa, diveći im se koliko i ekipi sa spomenika, no njegovo vraćanje na fabričke američke postavke nije izgleda dobro primljeno u Srbiji: Aleksandar Vulin je zgrožen Dodikovim ponižavanjem Republike Srpske, a Aleksandar Vučić - gle čuda - nije u toku. Kako izgledamo iz zapadne perspektive? S nama je u novoj epizodi podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović treći Aleksandar, negdje nam se mora i posrećiti - Aco Stanković, radijski i televizijski voditelj, još je i spisatelj. Zašto se ljudi ustručavaju govoriti o mentalnim bolestima? Ko su sada njegovi gosti? Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text Trebinjski šarm koji nosi još od djetinjstva, Ademir Volić Kufi utkao je u dvije velike ljubavi - muziku i arhitekturu. Njegov životni i profesionalni put, koji vodi od rodnog Trebinja preko Sarajeva do Pariza, Beča i konačno Londona, priča je o kreativnosti, hrabrosti i viziji. U razgovoru za podcast O prostoru sa Zecom i Vukom, Volić se prisjetio svojih muzičkih početaka. S dolaskom na studije arhitekture u Sarajevo, otvorila su mu se i vrata muzičke scene. Prvo je bio član grupe Bonton Baja, da bi kasnije postao bubnjar popularnog benda Valentino. Bilo je to vrijeme kad su, kako se sjeća, članovi grupa kao što su Plavi orkestar, Zabranjeno pušenje i Crvena jabuka, putovali zajedno na festivale, često dijeleći isti autobus - što je možda i najbolji dokaz duha jedne muzički plodne ere u Sarajevu 1980-ih. No, paralelno s muzikom, Volić se predano posvetio studiju. Diplomirao je arhitekturu i urbanizam na Univerzitetu u Sarajevu 1988. godine, nakon čega započinje njegova međunarodna arhitektonska karijera. Živeći i radeći u Parizu i Beču, sticao je dragocjeno iskustvo koje će kasnije oblikovati njegov profesionalni izraz. Preseljenje u London donijelo je ključni zaokret. Volić je radio u nizu renomiranih arhitektonskih biroa, ali je posebno značajan period proveden u studiju čuvene arhitektice Zahe Hadid. Njegova saradnja sa Zahom Hadid rezultirala je doprinosima nekim od najprepoznatljivijih arhitektonskih projekata današnjice, dok je samostalna karijera obuhvatila projekte širom svijeta - od Senegala, Gane i Obale Slonovače, preko Ukrajine, Bugarske, Srbije i Hrvatske, do Velike Britanije. Danas, Ademir Volić radi na urbanističkoj studiji za veliki projekt Babylonia Hub u Iraku, kao i na nizu drugih - od luksuznog vila-resorta i stambeno-poslovnog kompleksa u Hrvatskoj, do privatnih rezidencija u Velikoj Britaniji. Njegovi radovi su višestruko nagrađivani, izlagani na međunarodnim izložbama i objavljivani u relevantnim arhitektonskim publikacijama. - Arhitektura je za mene uvijek bila više od prostora - ona je emocija, ritam, kompozicija… možda baš kao i muzika, zaključuje Volić, potvrđujući još jednom ne Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text Kada bi se moglo uhvatiti jedno zajedničko sjećanje generacija, vjerovatno bi imalo glas Zijaha Sokolovića. Onaj glas koji nas je uspavljivao uz „Ježevu kućicu“ i „Hrabrog krojača“, učio nas prvim slovima kroz „Otvori prozor“ i nasmijavao nas u „Memoarima porodice Milić“. U svijetu u kojem se sve mijenja brže nego što stignemo razumjeti, Zike je ostao siguran ton djetinjstva i toplina koja traje. Pedest godina na sceni, hiljade izvedenih predstava, stotine uloga i desetine nagrada kasnije, njegov entuzijazam nije manji. I dalje stoji na pozornici s istom znatiželjom s kojom je prvi put zakoračio u teatar. Njegova monodrama „Glumac... je glumac... je glumac“ postala je regionalni fenomen - više od četrdeset godina na repertoaru, prevedena na brojne jezike, pretvorena i u knjigu koja sabira sva njegova promišljanja o umjetnosti i čovjeku. Zike je istovremeno glumac, pisac, reditelj i pedagog, ali prije svega čovjek koji nas je naučio da maštamo. Njegov rad nije bio samo uloga - bio je iskustvo. Dio našeg doma, našeg jezika, naše nježnosti. I baš tu, među tim uspomenama, kriju se i priče koje samo on može ispričati, baš kao jedna od onih koje je ispričao u podcastu Opet Laka, kada je, jedne zimske noći, nakon predstave u Podgorici, krenuo ka Beogradu. - Novembar je bio, hladno, a ja moram stići na avion za Rim. Nisam se raspitao o putu i dolazim do nekog tunela gore koji je zbog radova bio zatvoren. Već sam bio u panici da ću se morati vraćati 100 km nazad i da neću uspjeti stići na avion. Bila je noć i jako hladno, vidio sam neki kombi. Kucnem na kombi – niko ne odgovara, ali vidim da se neko unutra miče. Kad, otvori se prozor malo i ja kažem: “Da li postoji mogućnost da se ovuda prođe?”, spustiše prozor još više i kaže neko: “Reci još nešto.”, a ja: “Šta ti je, o čemu se ovdje radi?”, a on će na to: “Vuk i sedam jarića! Ti si, Vuk i sedam jarića! Hoćeš da prođeš? Sad ćemo sve ovo zaustaviti.”. I trči tamo on i viče: “Vuk i sedam jarića.” i prošao sam. Presretan sam zbog tih bajki, zaista, ispričao je Zike. Ta anegdota, vesela i nježna, možda najbolje opisuje koliko je duboko njegov glas utkan u kolektivno sjećanje i baš Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text Šta se dešava kada ono “zauvijek” prestane da važi? Kako izgleda život poslije razvoda; ne onaj s naslovnica, već onaj stvarni, svakodnevni, sirovi i istiniti? Naša gošća, Dijana Husić, iskreno će podijeliti svoj put kroz razvod - od trenutka kada je shvatila da mora reći “dosta”, preko borbe s anksioznošću, do snage da ponovo zavoli sebe. - Moj brak je trajao 16 godina. Imala sam teško djetinjstvo i upravo zato sam u tom braku na početku pronašla ono što mi je tada najviše trebalo - spokoj. Moj bivši muž je bio miran čovjek, možda s vremenom i previše miran za moju energiju. Posljednjih deset godina braka bile su borba, borba da se taj brak spasi. Kad je sve završilo, ono što mi je dalo mir bila je činjenica da sam učinila sve što sam mogla. Zbog djece, ali i zbog sebe. Jer na kraju dana ostajemo sami sa sobom i svojom savješću, kaže Dijana. - Kad sam konačno rekla sebi: "Dijana, vrijeme je", nisam razmišljala o razvodu kroz prizmu djece u smislu straha da će njima biti loše. Vjerovala sam i još uvijek vjerujem, da ako meni nije dobro, neće biti ni njima. Djeca osjete sve. Zato sam znala da je bolje da imaju majku koja je istinski mirna, nego onu koja preživljava, priča Dijana. Ana Mastilović donosi drugu stranu iste priče. Govori o odrastanju uz samohranu majku, o emocijama prema ocu i ranom sazrijevanju. - Rođena sam 1996. godine, a moja majka se razvela već 1997., tako da nisam imala sjećanja na njihov zajednički život. Nisam prošla kroz onu bolnu fazu kroz koju danas prolaze mnoga djeca razvedenih roditelja: zbunjenost, podjele, nedostatak jednog roditelja. Bila sam jednostavno premala da bih to tada shvatila kao gubitak, kaže Ana. Kad je napunila 13 godina, prvi put je upoznala svog oca. - Tada sam bila osmi razred. Kada sam ga upoznala, bila su dva čovjeka za stolom, nisam znala koji je on. Oca sam do tada viđala samo na fotografijama i po tom sam ga prepoznala. Rekla sam: "Ja sam Ana.", a on je rekao: "Ja sam Mile." i tako je izgledao naš prvi susret. Ja ne znam šta je očinska ljubav, ja ne znam šta je živjeti s ocem. To je čovjek kojeg ja nikad u životu nisam interesovala, a sada on ne zanima men Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text U novoj epizodi podcasta Životna škola razgovarali smo sa Nedimom Makarevićem, čovjekom čiji životni put spaja inženjerstvo, ekonomiju, diplomatiju i preduzetništvo. Od inženjera elektrotehnike i doktora poslovne administracije, do ambasadora Bosne i Hercegovine u više država i sada predsjednika Vijeća stranih investitora. Razgovor je krenuo od djetinjstva, a Makarević kaže da je ono za svakoga od nas krucijalno i da je potrebno temelje postaviti na pravi način. Makarević je govorio i o generacijskim razlikama i nedostatku fokusa kod mladih. Kaže da kod današnje omladine ne vidi cilj i plan, kao da su dezorijentisani, smatra da je puno toga do roditelja. Govoreći o današnjem poimanju uspjeha, rekao je da se danas uspjeh mjeri brojem pratilaca - to nije problem, ali zašto mladi ne vide u influenserima primjer preduzetništva, nego samo idole? - Pošto imam dan ili dva u Tuzli, uzmem si stol u kafiću i kao u kancelariji, da odradim grupne video sastanke. Tu je omladina, prvo što oni super izgledaju, onda se nose super. Napucani, dobri telefoni su tu, sad oni naručuju piće, poslije naručuju hranu, smiju se, plešu, zezaju se, ašikuju, grle, ljube, opet jedu, prolazi dan. Ali sve vrijeme neki momak nešto telefonira kao oni čekaju na nešto. Oko četiri popodne sata dolazi kombi i oni uzimaju transparente i ja vidim da je to demonstracija, čovječe koja je zakasnila. Stoji "gladni smo", "nemamo perspektive", "BiH je propast", "Odlazimo, čujete li?" A ja ih gledao kako čitav dan party on. Mislim, nemojmo to da radimo. Ovaj primjer često govorim, pa onda dobijem kontru. Kaže, lako je tebi pričati, ti si bio preko 20 godina u Njemačkoj. Pa jesam bio. Ako ti smatraš ili bilo ko da je bolje u Njemačkoj de probaj, poručio je Makarević. Ne treba zaboraviti karijeru ambasadora, gdje je služio u Pakistanu, Afganistanu, Norveškoj i na Islandu. Kaže da su to dva različita svijeta - crno i bijelo. Za Pakistan i Afganistan kaže da su nestabilni i siromašni, dok su Norveška i Island hladni, uređeni i puni novca, ali da je očekivao više od Norveške. Shvatio je da i oni, iako imaju novca, imaju i svoje probleme, zatvoreno društvo i sistem koji Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text Dean Klafurić, jedan je od onih koji je uspio da pređe kompletan fudbalski put. Od samih početaka bavljenja fudbalom još kao dječak, pa do fudbalske karijere, koja je nastavljena trenerskim poslom. Počeo je u Dinamu, a karijeru je gradio kao drugoligaški igrač, a potom "trbuhom za kruhom" otišao u Austriju. Vodio je kao trener sve selekcije od najmlađih do seniora i to u obje konkurencije. I muškoj i ženskoj. Kao dječak od četiri godine maštao je da bude igrač i trener Dinama. - Sa četiri godine sam zamislio da budem igrač i trener Dinama. U mojoj obitelji svi su Dinamovci i živio se Dinamo. Prva polovica tjedna se radovalo ili tugovalo pobjedi ili porazu Dinama, a onda se u drugoj spremalo već za narednu utakmicu. Tako sam ja odrastao. Moj otac je radio kao profesor u Prometnoj školi u zgradi koja je smještena u blizini stadiona, gdje je danas smještena Akademija Dinama, u kojoj sam ja kasnije radio kao trener. Kako sam ja volio Dinamo, otac me vodio na treninge i ja sam to pratio, dodavao lopte. Gledao sam ih kako treniraju, a Cico Kranjčar je bio moj idol, prisjetio se Dean. Klafurić, koji je aktuelni trener NK Široki Brijeg, jedno je od trenerskih imena koje se često dovodilo u vezu sa klubovima u Bosni i Hercegovini. Povezivan je sa dolaskom na Koševo, a svoj prvi angažman u BiH dobio je u FK Velež krajem augusta 2023. godine. Bio je to dobar period za klub iz Mostara, koji je na kraju sezone izborio plasman u evropska takmičenja. Nakon odlaska iz Mostara i kratke epizode u Srbiji, ponovo se vratio u BiH, gdje je preuzeo ekipu Širokog Brijega. U ovoj epizodi podcasta (IN)Direkt tokom razgovora otkrio nam je sve detalje iz svoje profesionalne karijere, o tome kako je sazrijevao i kako je bilo krenuti od najnižeg ranga, pa preko Dinama, za kojeg je navijao još kao dijete, preko Poljske i mnogih inostranih angažmana. Jedan je od rijetkih koji je radio u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini, a bilo je zanimljivo razgovarati o svemu tome iz njegovog ugla. Pričao je i o tome kako je biti strani trener, ali i kako se osjeća u Bosni i Hercegovini. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text Iza nas je buran vikend: u Banjoj Luci su održane zaredom dvije posebne sjednice Narodne skupštine Republike Srpske na kojima je praktično Milorad Dodik priznao političku kapitulaciju. Izabran je vršitelj dužnosti predsjednika RS-a, pa iako osuđenik iz Laktaša nipodaštavajuće govori o svojoj nasljednici Ani Trišić Babić, kao uostalom i o svim ženama koje drže do vlastitog digniteta, iako ju je predstavio kao nekog ko je tu tek da potpisuje njegove odluke, već na sljedećoj posebnoj sjednici uživo smo gledali čemu služe njegove odluke. Dakle, Narodna skupština RS-a je poništila šest svojih zakona - donesenih i povučenih po Dodikovoj odluci provodeći tako odluke Ustavnog suda naše zemlje. Bosna i Hercegovina je, ispostavilo se u Banjoj Luci, živa, zdrava i žilava, dok osuđenik iz Laktaša trči svoje počasne krugove. Iako su vladavina prava i pravne države više no dovoljan razlog da s nama u novoj epizodi podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović bude Senka Nožica, ima i jedan važan i lijep povod za ovo druženje. Zašto šute političarke? Gdje su ženska udruženja, zašto šute? Kakvo smo to društvo postali? Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text U novoj epizodi podcasta (Ne)poznato o ljudskom tijelu, razgovaramo s dr. Anesom Talovićem, specijalistom medicine rada, sportskim ljekarom i zaljubljenikom u trening te medicinskim direktorom poliklinike Eurofarm. Tema razgovora je savremeni pogled na tijelo, medicina koja se vraća cjelovitom pristupu te donosimo nova saznanja o fasciji i mezenteriju. Dr. Talović nam je pojasnio da je medicina godinama išla putem sve dubljih subspecijalizacija - ortopedi za šaku, rame, koljeno, ali da se sada, naročito u Njemačkoj, medicina vraća širem pogledu na ljudsko tijelo. Ljekari su shvatili da su previše fragmentirali pristup. Oni koji su zadržali manuelne tehnike, inspekciju i palpaciju, zapravo su se vratili suštini, govori on, naglašavajući da je pravi put onaj gdje se vrhunsko znanje širi, od mikronivoa ka razumijevanju cjeline. Govoreći o novim otkrićima u anatomiji, dr. Talović podsjeća da je mezenterij tek odnedavno priznat kao organ, što pokazuje koliko još ne znamo o sopstvenom tijelu. - Zamislite, u 21. stoljeću priznajemo novi organ, a mislili smo da sve znamo, kazao je. Jedna od ključnih tema razgovora je bila i fascija, tkivo koje obavija mišiće i organe. Fascija je kao internet tijela, mreža koja prenosi informacije brže od nervnog sistema, pojasnio je doktor, a limfni sistem naziva „vodovodom i kanalizacijom organizma“, koji kroz fasciju čisti tijelo od toksina. Kada taj proces stane, dolazi do kalcifikacija i upalnih procesa - od kamenca u bubrezima do hroničnih oboljenja crijeva. Pomenuo je i važnost kraniosakralne terapije, te donio zanimljivu priču o bolovima u jednom dijelu tijela koji je prozrokovao problem na drugom mjestu. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text Miroslav Ćiro Mandić jedan je od onih ljudi koji su predstavljali duh prijeratnog Sarajeva i izgrađivali kulturni identitet tog grada, što se i danas iz svake njegove rečenice i načina govora vidi. Čovjek je to koji je završio scenarij na Columbija univerzitetu u New Yorku, koji je snimio kultne filmove „Brak radnika“ i „Život radnika“, ali i drugu, najbitniju sezonu „Top liste nadrealista“. U iskrenoj, na momente i dirljivoj epizodi podcasta U kontru, on i Dragan Markovina pričali su o njegovom iskustvu života u New Yorku i o studiranju na Columbiji, o tome kako mu je izgledalo vratiti se u Sarajevo nakon toga i kako je sam grad doživljavao bitno drugačije od površinske slike Olimpijade i općenitog kulturnog uzleta. Vidio je zapravo očiti kraj socijalističkog režima, zbog čega je i počeo snimati filmove o radnicima, ali je ipak s nevjericom dočekao početak rata i sve ono u što će se izroditi. Ne vjerujući do te mjere, da je petnaest dana prije početka rata krenuo snimati film u Bijeljini i da je prilikom odlaska pola novaca ostavio u stanu, da bi imao od čega živjeti za mjesec-dva kad se vrati. Pričali su o slučaju zbog kojeg je počeo predavati na FAMU u Pragu te o njegovom dolasku i radu na ljubljanskom univerzitetu. Pričali su i o tome kako je na kraju ostao bez sarajevskog stana, o vlastitim identitetima danas, životu između Ljubljane i Sarajeva, filmovima koje snimio u posljednje vrijeme, o dva filma koja su se bavila sekundarnim žrtvama rata, „Ljubav na granici“ i „Adria blues“, te o dva filma koja tematiziraju ljubav, starost i egzistenciju, „Glumim, jesam“ i „Sanremo“. Najveći dio razgovora su ipak posvetili nastanku druge sezone „Nadrealista“, koja je bila nešto sasvim drugo od onoga prije toga, ulozi Orebića u čitavoj priči i kako je nastala kultna scena sarajevskog zida i podjele na istočno i zapadno Sarajevo. Ćiro je rezignirano rekao kako se nadao da će oni koji će se smijati na taj potencijalni scenarij, neće u njemu sudjelovati, a na kraju je dočekao da se upravo to dogodi, pa i unutar samih „Nadrealista“. Na kraju, k Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text „Pričaj mi o ljubavi“, „Sunčan dan“, „Oceani ljubavi“, hitovi su koje, priznajemo, svi volimo - bez obzira kojoj generaciji pripadali i koji muzički žanr slušali. Publika ga voli jer, uprkos svim trendovima, ostaje svoj. Ove sedmice u podcastu Opet Laka gost je Neno Belan, kantautor koji već četiri decenije spaja pop, nostalgiju i mediteransku emociju. Njegov muzički put počeo je u Splitu osamdesetih s bendom Đavoli, koji su tadašnjoj rock sceni donijeli novi, romantični retro zvuk. Ta kombinacija gitara, italijanskih melodija i južnjačkog duha postala je Belanov zaštitni znak. - Odrastao sam u kući u kojoj se stalno slušala muzika. Roditelji su obožavali talijanske kancone, to je bilo zlatno doba Sanrema i ja te pjesme i danas pamtim. Vjerovatno je to kasnije utjecalo na moj rad, jer imam puno te talijanske melodike u svojim pjesmama. Zahvalan sam sudbini da sam odrastao na takvom nečemu, prisjeća se. Vedar duh, koji se osjeća kroz svaku Belanovu notu, pratio je i svaki njegov nastup. Jednu anegdotu iz Splita pamti do danas. - Obnavljala se jedna crkvica na Marjanu, pa su nas Đavole zamolili da održimo koncert i da sav prihod ide za obnovu. Učestvovale su, takođe, mnoge firme, pojedinci, itd. i na kraju se pop zahvaljivao svima koji su pomogli i rekao: “Hvala Đavolima!”. Svi su popadali od smijeha, i on sam se smijao, uz osmijeh je ispričao Belan. Povodom 40 godina karijere, Belan je ove godine ispisao još jedan rekord - održao je svoj prvi koncert u zagrebačkoj Areni, svirajući punih četiri sata. Iako nije vjerovao da će je uspjeti rasprodati, to se ipak desilo. - Sa bine sam gledao publiku i vidio sve generacije - od djece do starijih. Bila mi je i mama, ima 80 godina, i njene dvije sestre, a bio je i suprug jedne od sestara koji ima 88 godina. Zato kažem - nama nije bila publika od sedam do 77, već od osam do 88, potvrđeno. To je moja osobna pobjeda, priznao je Belan. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text Već sa 13 godina, Nedim Botić suočio se s dijagnozom koja mu je promijenila život. Krvarenja, bolovi i stalne komplikacije zbog upalne bolesti crijeva zaustavili su djetinjstvo. Nedim se suočio s dijagnozom koja će obilježiti njegov život - upalna bolest crijeva. - Doslovno zbog bolesti je život stao. Jedva sam završio srednju školu. Sve sam stopirao, čekajući da bude bolje, a bolje nije dolazilo, kaže Nedim. Godinama je živio pod stalnim strahom - ne od onog što jeste, nego od onog što bi moglo biti. Odlazak u toalet, nešto što je svakome rutina, za njega je bio izvor panike. Upalne bolesti crijeva, Kronova bolest i ulcerozni kolitis, medicinski su neizlječive i mogu biti izrazito teške bolesti. Kronova bolest može zahvatiti cijeli probavni trakt, dok ulcerozni kolitis pogađa isključivo debelo crijevo. - Za ulcerozni kolitis jedini zvanični lijek je odstranjivanje cijelog debelog crijeva. Tada imate samo dvije opcije: život sa stomom - otvorom na stomaku kroz koji se prazni crijevo - ili izgradnja tzv. rezervoara od tankog crijeva, koji omogućava odlazak u toalet na prirodan način, pojašnjava Nedim. Nedim je prošao obje operacije, a oporavak i dalje traje. U najtežim životnim trenucima, kada je budućnost bila neizvjesna, Nedim je imao uz sebe osobu koja nikada nije posustala, svoju majku. - Koliko god je mene boljelo, mislim da je nju još više boljelo, prisjeća se Nedim perioda između 2007. i 2008. godine, kada je prošao kroz teške operacije u Bihaću i Sarajevu. Njegova majka, koja dotad nikada nije bila u Sarajevu, svaki dan dolazila je na Klinički centar samo da bude uz sina. Ona je svoj život stopirala da bih ja bio dobro. Osjetio sam tada koliko mi je ona bitna. Moja najveća želja bila je da se njoj vratim zdrav, govori Nedim. U tom trenutku, kaže, kao da su na svijetu postojali samo njih dvoje. Doktori su ga upozorili na težinu operacije, ali on je majci rekao samo jedno: "Mama, ja idem da se tebi vratim zdrav.". Kako je Nedim upoznao Aminu, ljubav svog života, saznajte u novoj Oslobođenojgdje govorimo o bolu koji se ne vidi, ljubavi, zajednici koja spašava i vjeri koja ne popušta čak ni kad Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...