Oslobođenje Podcast

Send us a text U novoj epizodi podcasta (Ne)poznato o ljudskom tijelu razgovaramo o ortopediji i traumatologiji kroz prizmu funkcije, a ne samo kroz dijagnoze. Gost je doktor Ivan Karlak, specijalista ortopedije i subspecijalista traumatologije Međunarodnog medicinskog centra Priora iz Osijeka. Tema se prirodno razvija od kukova, koljena i ramena do rehabilitacije, propriocepcije, sporta, djece i biomehanike zdjelice, uz jasnu poruku da nalaz nije isto što i čovjek. „Snimak nikada ne laže, ali gotovo vrlo rijetko zapravo govori kompletnu istinu.“ Dr. Karlak potvrđuje ovu konstataciju iz svoje prakse. Danas je to čest slučaj, posebno u vrijeme web konsultacija, kada pacijenti pošalju radiološki nalaz na kojem se vidi da je zdravlje tijela poprilično narušeno, a na vratima ordinacije se pojavi sportista koji hoda bez problema. Istovremeno, dešava se i obrnuto, tek početna artroza, a osoba jedva stoji na nogama. Zaključak je jasan - pacijente treba uvijek gledati holistički, jer medicina nije samo dijagnostika, već anamneza, pregled, funkcionalni status i poređenje svega sa nalazima. Veliki dio razgovora posvećen je endoprotetici (stanje u kojem je implantiran umjetni zglob ili druga zamjena za oštećeno tkivo). Dr. Karlak naglašava da nisu presudni samo implantat i operativni dio, nego okolna meka tkiva, snaga, kompenzacije i obrazac hoda. Objašnjava zašto ljudi nakon ugradnje zgloba mogu nastaviti šepati i kada je operacija dobro izvedena. Rehabilitaciju poslije operacije opisuje bez uljepšavanja: „nije to fizikalna terapija, to je trening“, a nakon početne faze poručuje da je to priprema za Olimpijske igre. Za vremenske okvire oporavka daje konkretan primjer: „Prvi dan ćemo dizanje na noge, nakon dvije do tri sedmice slijedi skidanje štaka, a za puni maksimum zgloba često treba šest do osam mjeseci“. Posebno zanimljiv dio odnosi se na istovremenu ugradnju oba kuka. Dr. Karlak objašnjava razvoj minimalno invazivnih tehnika u kojima se mišići ne režu, već razmiču, pa je rano oslanjanje moguće, a studije su pokazale i prednosti istovremenog rješavanja oba kuka, jer se u jednom aktu rješava biomehanički problem i ubrzava rehabilita Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text Nenad Dizdarević, filmski i televizijski redatelj, scenarist, producent, filmski kritičar i profesor filma gost je nove epizode podcasta U kontru sa Draganom Markovinom. Diplomirao je režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, a redateljsku karijeru započeo je na Televiziji Sarajevo TV-dramom „Žena na kamenu“, snimljenom po motivima pripovijetke Ive Andrića. Dizdarević je jedan od vodećih bosanskohercegovačkih režisera, čovjek čija je ratna premijera nagrađivanih „Magarećih godina“ 1994. godine bila prva premijera nekog bh. filma od nezavisnosti i koji od tada praktično nije snimio niti jedan film. Pored redateljskog rada, Dizdarević je pod više pseudonima objavljivao filmske kritike. Predavao je na Odsjeku glume Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, a jedan je od suosnivača Sarajevske filmske akademije, na koju je doveo i slavnog mađarskog redatelja Belu Tarra. U podcastu je govorio o razlozima zbog kojih mu je blokiran čitav niz projekata, o ucjenama tadašnjeg federalnog ministra kulture i sporta Gavrila Grahovca za neostvareno snimanje „Elijahove stolice“, po romanu Igora Štiksa. Pričao je o iskustvu odrastanja u familiji diplomata i u inostranstvu, o Francuskoj, Alžiru i Iraku, te o razlozima povratka u Sarajevu, s njegovim gorkim zaključkom da mu je to bila jedna od najgorih životnih odluka. Riječi je bilo i o tome zbog čega nikad ne bi mogao živjeti u Beogradu, o potrebi za denacifikacijom Srbije, o njegovom stricu Ziji Dizdareviću koji je ubijen u Jasenovcu. O njegovom bliskom odnosu s Brankom Ćopićem, čija je djela ekranizirao. Pričao je i o drugom našem velikom književniku - Ivi Andriću, o njegovim ranim radovima za Televiziju Sarajevo i o filmu „I to će proći“. Dizdarevićeva uloga u osnivanju Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu bila je također jedna od tema razgovora, kao i rad s Belom Tarrom na njegovoj filmskoj akademiji u Sarajevu. I na koncu, iz čitavog razgovora, uključujući njegovo iskustvo s ambasadom BiH u Parizu, izbijala je Nenadova frustracija našim sistemom, ljudima koji na Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text U društvu u kojem se granice između fikcije i stvarnosti sve češće brišu, izbor uloga prestaje biti isključivo profesionalna odluka i postaje pitanje odgovornosti. Popularnost negativnih likova, njihovo romantiziranje i pretvaranje u uzore, otvara dilemu s kojom se glumci neminovno suočavaju: gdje završava umjetnička sloboda, a počinje odgovornost prema publici. Ta dilema prelama se i kroz razmišljanja Ivana Bosiljčića, gosta nove epizode podcasta Opet Laka, u kojoj sa Elvirom Lakovićem promišlja granice umjetničke slobode i odgovornosti. - Trebalo bi da budemo svjesni kakav uticaj mi glumci imamo kroz ono što igramo, ali ako svi glumci odbijaju da igraju negativce, ko će ih onda igrati? Problem je u tome što ih naša kultura ima običaj popularizirati, kaže Bosiljčić. Upravo zato, za njega nije presudan sam izbor takvih uloga, već način na koji su oblikovane. - Važno je da negativac na kraju ima pokajanje, kaže, navodeći kao primjer scenu iz serije Južni vetar, u kojoj je, kako ističe, pokajanje liku koji tumači Miloš Biković, dalo dubinu i ljudskost. Taj odnos prema likovima Bosiljčić vidi kao odraz šire promjene u vrijednosnom sistemu. Smatra da se kod mlađih generacija ponovo javlja potreba za jasnim moralnim orijentirima, nakon perioda u kojem su se destruktivni obrasci ponašanja često predstavljali kao poželjni. - Čini mi se da se viteštvo vraća, kao da se ovo drugo izgustiralo. Vidim po svojoj kćerki i po mladima generalno da su im balavanderi smešni, a da se svi utišaju pred nekim džentlmenom, kazao je Bosiljčić. Upravo ta potreba za jasnim vrijednosnim uporištima, smatra, objašnjava i dubinu povjerenja koje publika ima prema likovima koje gleda na ekranu. Koliko to povjerenje može biti snažno, shvatio je kroz svoju ulogu u seriji Ranjeni orao. - Moj junak je doživeo nesreću i u toj nesreći izgubio nogu, prisjeća se. Sama scena, tehnički, bila je jednostavna - rupa na krevetu, kroz nju provučena noga, međutim, reakcije publike pokazale su da granica između ekrana i stvarnosti lako nestaje. - U nedelju je emitovana epizoda, a u ponedeljak sam hodao centrom Beograda. Ljudi me prepozn Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text Psiholog Vanja Tolj, gost podcasta Oslobođena, otvorio je pitanje rodnih uloga na Balkanu, ističući da se savremene promjene u položaju žena često doživljavaju kao prijetnja muškom identitetu, naglašavajući da su se žene danas u velikoj mjeri okrenule sebi, obrazovanju, karijeri i ličnom razvoju, što kod dijela muškaraca izaziva nelagodu i otpor. Prema njegovim riječima, i dalje je snažno prisutan tradicionalni obrazac prema kojem se od žene očekuje da, bez obzira na ambicije, prvenstveno bude posvećena kući i porodici. Psiholog upozorava da se ženama i dalje nameću brojna ograničenja, od toga kako trebaju odgajati djecu, do toga da ne bi smjele zarađivati više od partnera ili donositi važne odluke. S druge strane, ističe, model muškog ponašanja ostaje gotovo neupitan. U podcastu smo govorili i o duboko ukorijenjenim patrijarhalnim obrascima i njihovom utjecaju na emocionalne izbore žena, posebno u partnerskim odnosima. Na društvenim mrežama se nedavno pojavila priča koja snažno oslikava poruke koje se i danas šalju djevojkama. Negdje u unutrašnjosti Srbije, na svadbi, otac je kćerki, dok je izlazila iz kuće, razbio tanjir iz kojeg je jela godinama, jasno joj poručujući da se u tu kuću više ne može vratiti. Ovakvi simbolični, ali brutalni činovi ostavljaju duboke posljedice i na nove generacije žena. - To jako utiče. Imam žene koje su zbog takvih poruka prerano ušle u brak, bukvalno pobjegle u brak s muškarcima koji su isti kao njihovi očevi, ističe psiholog. Govorili smo i o savremenim partnerskim odnosima i razlozima zbog kojih je sve više žena i muškaraca koji su sami, ali ne nužno i usamljeni. Tolj ističe da se način na koji žene danas ulaze u odnose značajno promijenio, kao i kriteriji koje postavljaju pred partnere. Prema njegovim riječima, upravo ta promjena očekivanja utiče na to da je sve više ljudi koji biraju da budu sami. Posebno se osvrnuo na temu da žena iz veze emocionalno ode mnogo prije nego što je fizički napusti. - Žena ne odlazi preko noći. Mjesecima, nekad i godinama, pokušava, trudi se, bori se, govori, upozorava. A onda se jednostavno emotivno ugasi i kaže: "Ja više ne mogu, umorna Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text Miloš Stojčev svojim igrama u dresu FK Sarajevo ostao je upamćen među navijačima kluba sa Koševa, a na pomen njegovog imena simpatizeri Sarajeva sa osmijehom i sjetom govore o njegovim nastupima u bordo dresu. Upravo je on gost nove epizode podcasta (IN)Direkt. Stojčev je ponikao u Crvenoj zvezdi, odakle je nakon izlaska iz omladinskog pogona odlazio na posudbe u Sopot, Grbalj i Bežaniju. Potom je uslijedio angažman u novosadskoj Vojvodini i Borcu iz Čačka sa kojim je nastupao u evropskim takmičenjima. Poslije toga odlazi u MLS gdje je nastupao za Sporting Kansas City, a potom slijedi odlazak u Kazahstan. Prvi put u Bosnu i Hercegovinu dolazi 2013. godine, kada potpisuje za ekipu Leotara. - Ostao sam bez angažmana, ali sam radio individualno. Ipak vrijeme je prolazilo i kada je došla ponuda iz Trebinja, na prvu i nisam bio za. Međutim vrijeme je prolazilo i onda sam odlučio da idem u Trebinje. Bila je teška situacija, igrali smo bez plata i svega, ali smo bili dobra ekipa i uspješno smo izvukli tu sezonu. Nakon toga su počele da dolaze ponude iz BiH. Čini mi se da me pola lige htjelo, prisjeća se Stojčev. Već tada ga Sarajevo želi u svojim redovima, ali se odlučio na odlazak u Kazahstan. Ipak, Sarajevo i Husref Musemić koji je tada vodio klub sa klupe bordo tima ne odustaju, pa nakon jesenje sezone odlučuje se na dolazak u Sarajevo i povratak u BiH. - Husref me htio u ekipi i tražio je da me dovedu. Mislim da me Ermin Avdić, koji je bio tada skaut Sarajeva, zvao 50 puta dnevno. Toliko me zvao da sam u jednom momentu prestao i da se javljam. Dobio sam vrlo dobru ponudu iz Kazahstana, ali sam ubrzo donio odluku da ću na polusezoni u Sarajevo. Interesantno je da me Husref tražio i doveo, ali je on smijenjen i kao trener me dočekao Robert Jarni sa kojim sam počeo pripreme, govori Stojčev. Posebno emotivan je bio kada je govorio o rahmetli Dženanu Uščupliću, sa kojim je Stojčev osvojio Kup i titulu prvaka Bosne i Hercegovine. - Mi smo bili dobra ekipa, na terenu i van njega. A Dženo je upravo to znao. Dao nam je slobodu i mi smo mu to vratili na terenu. Jednostavno on je sa nama radio na takav način da smo mi Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text Kada nas je, decembra 2020. godine, potresao međunarodni skandal, željeli smo povjerovati da je u pitanju incident: Milorad Dodik je tada, kao član državnog Predsjedništva ugostio Sergeja Lavrova, ruskog ministra spoljnih poslova i pohvalio se kako ga je darivao pozlaćenom ikonom sv. Nikole, starom 300 godina. Srna je - dokumentirajući poklon - fotografirala zemlju porijekla, Ukrajinu i bruka je pukla. Ikona je, istina, stigla do Rusije, da bi je Lavrov u Moskvi vratio našem tadašnjem ambasadoru, koji ju je pak strpao u kofer i donio u zemlju, no povijest pozlaćenog sv. Nikole ostala je tajna, a naš darodavac nedavno je opet zagrabio u prošlost: ovaj se put nameračio na Sarajevsku hagadu, koju bi vratio u Izrael, iako tamo nikada nije ni boravila. Sarajevska hagada, jedna od najvrednijih jevrejskih knjiga današnjice, nastala je u Španiji u 14. stoljeću, da bi preko Italije dospjela u Bosnu i Hercegovinu, a u Zemaljskom muzeju je od 1894. godine jedan od eksponata kojim se najviše ponosimo. S nama je u novoj epizodi podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović Eli Tauber, historičar, publicista, savjetnik za pitanje kulture i religije pri Savezu jevrejskih opština, direktor Arhiva Jevrejske zajednice u našoj zemlji, osnivač i predsjednik Udruženja Hagada Sarajevo. Šta kaže na Dodikovu ponudu iznesenu izraelskom predsjedniku Isaacu Herzogu? Šta je Hagada Jevrejima u Bosni i Hercegovini? Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text U kulturama poput japanske ili britanske arhitekti se javno poštuju titulama poput san-a ili sir-a. Kod nas takav odnos prema dugotrajnom i vrijednom stvaralaštvu, nažalost, izostaje, iako je samo trajanje u današnjem vremenu istinsko umijeće. Jedan od onih koji traje je arhitekta Mladen Gvozden, gost ovosedmične epizode podcasta O prostoru sa Zecom i Vukom. Stasavao je sedamdesetih godina, u periodu kada Bosna i Hercegovina postaje otvoreni poligon savremene arhitektonske misli. Kao svjedok, ali i aktivni učesnik tog preobražaja, Gvozden ostavlja snažan autorski trag. Odmah po završetku fakulteta, zajedno s Kenanom Šahovićem, na konkursu pobjeđuje njihov projekat za Aerodromsko naselje - stambeni sklop koji je postavio matricu ovog dijela Sarajeva. Zapošljava se u projektantskoj kući Dom, tada epicentru arhitektonske produkcije, gdje se brzo ističe energijom i talentom. Kao mladi autor, uz mentorstvo Ahmeda Kapidžića, koautor je zgrade Oslobođenja, jednog od ključnih simbola sarajevske modernosti i olimpijskog optimizma. Ova zgrada nosila je poruku napretka i znanja, ali ratnu destrukciju devedesetih godina, nažalost, nije preživjela - niti je obnovljena. Osamdesetih godina projektuje stambeno naselje u Kranjčevićevoj, koje se i danas smatra jednim od najkvalitetnijih mjesta za život u Sarajevu. Unutar strogih pravila tzv. Plave knjige, urbanističko-građevinskog dokumenta, korištenog u bivšoj Jugoslaviji, Gvozden stvara dugovječne, funkcionalne stanove, oslonjene na tradicionalnu bosansku podjelu prostora na javno i intimno. Uprkos ograničenjima, naselje izvedeno u opeci ostaje maestralno urbano i gradsko, u snažnom kontrastu s današnjim jednostrano orijentisanim stanovima. U projektnoj kući Arhitektura nastaje Papagajka - koju Zec karakteriše kao hrabru i razigranu stambenu zgradu i simbol slobodnog duha uoči raspada države, koja i danas svjedoči o autorskoj smjelosti tog vremena. Kuće u sarajevskim naseljima Bistrik i Koševo i brojni privatni objekti dodatno učvršćuju njegov doprinos arhitekturi ukorijenjenoj u mahalski kontekst. Mladen Gvozden autor je i Doma penzionera u Nedžarićima, objekta koji je z Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text Igor Šeregi, reditelj i scenarista filma Svadba, gostovao je u studiju podcasta Opet Laka neposredno nakon sarajevske premijere komedije koju je u prvih sedam dana u kinima pogledalo više od 200.000 gledatelja. Film je u kratkom roku izazvao snažne reakcije publike širom regije, ali i otvorio niz tema koje daleko nadilaze okvire klasične komedije. U razgovoru s Lakom, Šeregi se osvrće na proces nastanka Svadbe, ali i na komentare koji su pratili film nakon izlaska u kina. Posebno su ga iznenadile reakcije koje su fokus pomjerile sa same priče, na nacionalni i rodni identitet likova. - Očekivao sam nacionalizam, na to sam bio spreman. Kao, Hrvat radi srpski film ili u Srbiji Hrvat nešto “prodaje”, ali nisam bio spreman na ovaj seksizam. Stvarno nisam mislio da je bitno ko je muško, a ko žensko od to dvoje narodnosti. Postalo je važno što je Srbin oženio Hrvaticu, a ne obratno, to me baš iznenadilo, kazao je Šeregi. Dodaje kako mu, iako nije prisutan na društvenim mrežama, često šalju komentare publike koji potvrđuju da je riječ o čestoj i, dodajemo, normalnoj životnoj situaciji. - Ida Prester, koja je vodila zagrebačku premijeru, rekla mi je: “Pa vi ste napravili film o meni, di su moji novci?”. Takvih primjera ima sve više, ali mi smo, eto, uzeli najgori, našalio se. Poseban segment epizode posvećen je radu sa glumcima, prije svega sa Reneom Bitorajcem, koji u filmu tumači lik Miljenka Lončarića, oca hrvatske mladenke. Šeregi detaljno govori o glumačkoj transformaciji i procesu stvaranja lika. - S Bitorajcem sam još od Bitangi i princeza i stalno me, na neki novi način, iznenadi, ali ovdje je zaista bio sjajan. Pustio je kosu da bude autentičan, dodali smo mu dvadeset kilograma kroz fat suit za stomak, u filmu je cijelo vrijeme spuštao glavu da dobije podbradak. Sve je igrao iz jednog konstantnog stanja i to je bilo predivno za gledati, kaže Šeregi, objašnjavajući koliko je fizički zahtjevno istovremeno igrati sporost, težinu, ali i brzinu i komičnu impulsivnost u pojedinim scenama. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text U novoj epizodi podcasta Oslobođenagošća je Naida Šljivo, poduzetnica, liderica i dobitnica priznanja Žena godine. Govori o svjesnom izlasku iz sigurnog, ali iscrpljujućeg sistema, povratku vlastitim vrijednostima i gradnji biznisa koji je istovremeno uspješan i ljudski. Kroz ličnu i profesionalnu priču otvara teme ženskog liderstva, ambicije, odgovornosti, solidarnosti i hrabrosti da prestanemo čekati dozvolu i počnemo birati sebe. Svoju ozbiljnu profesionalnu karijeru započela je u Bosni i Hercegovini 2010. godine, u autoindustriji, radeći za veliku i tada vrlo ozbiljnu kompaniju. Međutim, već nakon kratkog vremena postalo joj je jasno da njen trud i rad neće biti dovoljni da ostvari nivo profesionalnog razvoja kojem teži. Svjesno je 2012. godine donijela odluku da napusti zemlju, u vrijeme kada odlazak u inostranstvo još uvijek nije bio masovna pojava. Vratila se u Njemačku, zemlju u kojoj je odrasla, i to, kako kaže, "u samo srce autoindustrije". Govoreći o periodu kada je 2012. godine napustila Bosnu i Hercegovinu, Naida Šljivo osvrnula se na položaj ambicioznih žena u poslovnom svijetu i razlike koje je odmah uočila između domaćeg i zapadnog korporativnog sistema. Pitanje povratka u Bosnu i Hercegovinu često se postavlja kroz prizmu nostalgije ili razočaranja inostranstvom. Međutim, u ovom slučaju odgovor je mnogo složeniji i iskreniji. Govoreći o odluci da se iz Pariza vrati u Sarajevo, Naida ističe da trenutak povratka nije bio "idealno vrijeme", ali da nikada nije ni vjerovala u savršene okolnosti. U Pariz je otišla 2021. godine, u okviru profesionalnog napredovanja. Nakon više od deset godina rada u istoj kompaniji i dolaska na visoku menadžersku poziciju, prelazak u centralu kompanije bio je prirodan korak. Paralelno s poslom, tu je bila i ljubav, njen partner je iz Francuske pa se činilo da se privatni i profesionalni život savršeno uklapaju. Ipak, Pariz nikada nije postao jedina adresa. Danas živi na relaciji Pariz-Sarajevo, bez potrebe da strogo definiše gdje je primarno, a gdje sekundarno. Odluka o povratku, kaže, nema veze s dosadom, razočaranjem ili neuspjehom. Naprotiv, dolazi iz dugogodišnjeg iskust Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text U novoj epizodi podcasta Životna škola u fokus stavljamo moć riječi i sve ono što se dešava kada jedna rečenica može oblikovati povjerenje, reputaciju i javnu percepciju, posebno u trenucima kada pogrešno izabrana riječ može donijeti ozbiljne posljedice. A o tome nam govori čovjek iza kojeg stoji više od dvije decenije iskustva u marketingu, odnosima s javnošću i upravljanju pitanjima od javnog značaja - Vedran Peršić. Nagrađivani je predavač i licencirani business coach, s bogatim iskustvom u radu s liderima, timovima i organizacijama u izazovnim komunikacijskim okruženjima. Peršić govori o disciplini kao ključnom elementu koji sportaši prenose u poslovni svijet. Objašnjava to primjerom iz košarke: možete pročitati knjige o slobodnim bacanjima, ali dok ne stanete na liniju i ne izvedete 5. 000 slobodnih bacanja, nećete znati kako to izgleda. Mi danas živimo u vremenu web portala koji su dominantan format za informisanje, te objašnjava koliko se taj novinarski pristup razlikuje od onog novinskog i televizijskog. Na druga dva medija novinar bi cijeli radni dan posvetio istraživanju jedne teme, prikupljanju više izjava i podataka, da bi se napravio prilog oko dvije minute sa svim elementima priče, dok se danas na portalima često objavljuju isječci i nadopune tokom dana, uz logiku zadržavanja pažnje publike. - Kada god čujemo nešto, ne prihvatajmo to zdravo za gotovo, nego sami sebe propitujmo, razmišljajmo o tome zašto je baš ova informacija sada izašla u javnost? Šta ovaj želi postići? Da li postoje oni ljudi koji razmišljaju drugačije, objašnjava Peršić. A kada je upitan šta bi rekao sebi od prije 25 godina, našalio se i rekao "kupi Bitcoin ili osnuj Facebook". - Rekao bih Vedranu prije 25 godina da mnogo više radi na izgradnji povjerenja s ljudima. Rekao bih mu da je izgradnja reputacije dugotrajan proces i da zahtijeva dosljednost, istinitost, tačnost, kaže Peršić. Epizoda se bavi i liderstvom iznutra, Peršić kaže da je liderstvo kada možete da budete na pravom mjestu u pravom trenutku za ljude koje predvodite, uz naglasak da lider radi u interesu tima, preuzima odgovornost i ne skriva se iza procedura. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text Amar Memić, fudbalski reprezentativac Bosne i Hercegovine, jedan je od onih koji su tiho gradili svoju karijeru, gost je nove epizode podcasta (IN)Direkt. Daleko od očiju javnosti Memić je išao stepenicu po stepenicu u svojoj karijeri. Danas je neizostavni član češke Viktorije Plzen, ali i Zmajeva, gdje je uspio da se svojim igrama nametne i dobije povjerenje selektora Sergeja Barbareza i njegovog stručnog štaba. Fudbalski put je počeo u rodnoj Brezi, odakle je još kao petnaestogodišnjak stigao u Radnik iz Hadžića. - Roditelji su me kao nagradu za odličan uspjeh u osnovnoj školi upisali na fudbal. Maštao sam cijeli život da budem fudbaler, gledao utakmice. Poslije je došao poziv iz Radnika iz Hadžića, gdje mogu reći da je to bio pravi potez. Dobio sve uslove za napredak, iako nije bilo nimalo jednostavno otići od kuće sa 15 godina. Imao sam sreću da je Breza blizu pa sam mogao biti stalno u kontaktu i blizini sa roditeljima, prisjetio se Memić. Uspio je da se izbori za status juniorskog reprezentativca, a potom je uslijedio odlazak u NK Bravo u Sloveniju. Iz slovenačkog kluba je dobio poziv u mladu reprezentaciju kod Slobodana Starčevića, koji mu je dao povjerenje u pet utakmica, a posebno pamti utakmicu u kojoj je bio i strijelac. Nakon određenih problema sa klubom odlučio se na odlazak u češku Karvinu, koja je tada nastupala u drugom rangu. Ipak, uspio je prvo sa njima ostvariti promociju u elitni rang, a potom je svojim sjajnim igrama zaslužio poziv u redove Viktorije Plzen. Paralelno sa dolaskom u Plzen, dobio je poziv i selektora Barbareza u nacionalni tim. - Kada sam dobio poziv selektora Barbareza, mislio sam da sam "propao" kroz cijeli svijet. Bilo mi je nestvarno. Kada mi je rekao da su oni pričali o meni i da misle da je vrijeme da dobijem poziv, da je vrijeme da se pokažem. Meni je to bilo nestvarno. U tom trenutku sam uspio da nazovem mamu, sestru i agenta. Onda se ne sjećam jednog dijela šta se dešavalo. Niti jedem, niti pijem, ništa, ispričao je Memić. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text I federalni je Dom naroda, nakon Predstavničkog doma, usvojio Izmjene Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju, pa već od februara penzionere očekuju veće, usklađene penzije za 11,6 posto. Po novom zakonu, sljedeće usklađivanje je 1. jula i to uz parametre koji su povoljniji za penzionere. Najviše interesa izazvala je zakonska izmjena o budućim penzionerima, čije će penzije zavisiti od dužine radnog staža i određivati se u procentu izračunatom u odnosu na prosječne penzije isplaćene za decembar prethodne godine, usklađene u godini ostvarivanja prava. Iako je i u Parlamentu bilo i primjedbi i različitih poruka - nije bilo spora da su zakonske izmjene neophodne, kao što niko nije imao ni dilema da treba postojati razlika u ostvarivanju pravaizmeđu onih koji imaju 15 godina staža i onih koji su radili 40 godina. No, i dalje je otvoreno pitanje - kako preživjeti sa minimalnom penzijom? S nama je u novoj epizodi podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović federalni ministar rada i socijalne politike Adnan Delić. Koliko će ove izmjene poboljšati status penzionera? Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text Najbolji bosanskohercegovački bokser i aktuelni prvak u WBA organizaciji je gost nove epizode podcasta (Ne)poznato o ljudskom tijelu - on je Edin Puhalo poznatiji kao Iron Puki. U svijetu profesionalnog boksa postoji pet ozbiljnih bokserskih asocijacija. WBA spada u grupu najjačih, odnosno najjača je i najstarija organizacija na svijetu. Poseban fokus epizode je ono što se ne vidi na ekranima: šta se dešava u tijelu i glavi prije meča, tokom iščekivanja, u trenutku ulaska u ring i u rundama. Puki govori o samopouzdanju kad se meč dogovara, ali i o preokretu kad se približi ringu. - Kada se dogovara meč, svi smo mi puni samopouzdanja i ambiciozni. Pobio bi se sa bilo kim. Međutim kada dođe ulazak u ring znaju se miješati emocije. Dolaze pitanja poput onih: “Je li meni ovo treba?“ i „Dokad ću ja ovo više ovako?“. Ogroman je stres u toku svakog meča pogotovo kada postignete neke rezultate - od vas se očekuje makar da budete prvak Evrope, priča Puki. U epizodi su spomenuti i detalji iz borbi u kojima je Iron Puki učestvovao od fokusa kao treba biti kao “tunel”, selekciji ljudi u svlačionici, te osjećaja da u ringu čuje trenera i da mozak “zaboravi neke nebitne stvari, ostane samo ono kako da preživiš”. Puki otkriva i koja je cijena borbe, kako izgleda oporavak, koliko tijelu treba i ima li posljedica. - Oporavak je bitan ne samo poslije borbe. Međutim u samom meču normalno da ćete doživiti i nekih sitnih povreda, većih, manjih. Mišići se danima oporavljaju, mozak zna nekad i sedmicama da se oporavlja od tih nekih većih ili mikro trauma, kaže Puki. Puki je govorio i o promjenama u svom životu i načinu rada u posljednje tri-četiri godine. Spominje i sina Arslana, koji nekada ide sa njim na treninge i pomaže mu da bude još bolji i jači. Za sebe kaže da je udarač, ne nužno tehničar, ali i da ne znači nužno da ako radiš jače i više da i dobro radiš. Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text U novoj epizodi podcasta U kontru s Draganom Markovinom gošća je Adisa Bašić, pjesnikinja, književnica i univerzitetska profesorica, autorica više pjesničkih knjiga i eseja, čiji je rad prevođen na brojne jezike. Povod njenog gostovanja je roman “Knjiga o Almiru” koji je prema mišljenju mnogih jedan od najpotresnijih književnih djela o ratu i sjećanju. “Knjiga o Almiru” čudesan je dokumentarni roman o potisnutim traumama i manjinskim sjećanjima, kakav do sada. To nije samo roman o jednoj porodici, to je istovremeno i dokumentarni roman o Bosni i Hercegovini, ratu, postratnom životu i svemu onome što je ostalo neizgovoreno. Roman prati sudbinu Almira Smajića, brata njenog muža Adnana. Almir je bio potporučnik JNA koji je poginuo u opsadi Vukovara, 7. novembra 1991. godine, 11 dana prije pada Vukovara. Od Almira se tada, uz vojne počasti, oprostila njegova čitava rodna Bijeljina, a po njemu je nazvana i ulica u kojoj je nekada živio i koja postoji i dandanas. Samo nekoliko mjeseci poslije Almirove smrti, u istom gradu započeo je, kako kaže Markovina, "ples smrti": oni koji su napadali Vukovar protjerali su gotovo sve Bošnjake iz Bijeljine, uključujući i Almirovu porodicu, nakon brutalnih uličnih ubistava. Markovina dodaje da je "Bijeljina je ostala upamćena po Havivovim fotografijama, po orgijanju arkanovaca, po spomeniku Draži Mihailoviću i po spomeniku srpskim vojnicima iz ovog rata, koji je, da apsurd bude veći, izradio autor spomenika na Sutjesci." Adisa Bašić u knjizi je imala teške izazove: otvoriti šutnju najbližih koji su jednom godišnje odlazili na groblje u Bijeljinu, gdje je Almir ukopan, ali o Almiru nisu govorili; steći povjerenje njegovih prijatelja i bivše djevojke; suočiti se s mučnom stvarnošću Bijeljine, ali i s rijetkim lijepim trenucima u tom gradu. U razgovoru su govorili o osjećajima Almirovih najbližih, o tome kako je Arkan poštedio život njenom suprugu zbog Almira. Riječi je bilo i o protjerivanju i prodaji kuće u Bijeljini, prijateljstvima koja su preživjela, razlozima zbog kojih je Almir otišao u vojsku, o iskorištavanju njegovog imena i smrti u današnjoj Bijeljini, ženi Bošnjakinji koja je pro Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text U novoj epizodi podcasta Opet Laka, razgovaramo sa Goranom Popovićem, mladim glumcem iz Mostara čiji se profesionalni put formirao mimo očekivanih i unaprijed utabanih ruta, kroz pokušaje, zaokrete i odluke koje su se donosile u hodu - od lokalne scene do jedne od najzahtjevnijih umjetničkih sredina na svijetu. Govoreći o životu u Njujorku, gradu koji je njegova adresa već nekoliko godina, Popović jasno razdvaja mit od stvarnosti. - Tamo stvarno ima svega, ali moraš stalno nešto raditi da bi se osjećao korisnim. Ako staneš makar na sat vremena, odmah se zapitaš čime da popuniš to vrijeme. Taj pritisak da stalno moraš biti u pokretu, da stalno moraš raditi, jako loše utiče na psihu, kaže, dodajući da takav ritam s vremenom dovodi do tačke u kojoj više nisi siguran šta zapravo želiš. Prije ostvarenja “američkog sna” njegov put oblikovale su i okolnosti na koje nije mogao uticati. Nakon što prijemni ispit na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu nije prošao, završava studij engleskog jezika i književnosti, ali ideju o glumi ne napušta. Radeći različite scenske i umjetničke poslove, ostaje vezan za teatar i izvedbu te se upravo u potrazi za drugačijom prilikom, prijavljuje na Američku akademiju dramskih umjetnosti u Njujorku. - Prijavu sam poslao online, da probam. Zatim su objavili gradove u kojima će se održati audicija. Vidim sve Amerika, Amerika, Amerika, a ja do Amerike nisam mogao ni dobaciti. Kada sam vidio Švedsku, pomislio sam - super, taman da odem na odmor i spojim to s audicijom, prisjeća se Popović. Prijem na Akademiju došao je potpuno neočekivano. - Kada mi je stigao mail da sam primljen, ništa mi nije bilo jasno. Bukvalno sam bio u fazonu - šta se sad dešava? Nisam bio zadovoljan ni kako sam uradio monolog, imao sam osjećaj da sam ga radio pogrešno, da mi nije legao u tijelu, kazao je. Pravi šok, međutim, uslijedio je tek kada je shvatio koliki su troškovi školovanja i života - 60. 000 dolara za period od devet mjeseci, za njega su, u tom trenutku, bili nedostižna cifra te je bio primoran razmišljati o odustajanju. Ipak, dvije sedmice poslije, dobio je poziv prilikom kojeg Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text U vremenu kada se gotovo svako usuđuje govoriti o suplementima, često bez stručnog znanja, postavlja se pitanje da li smo u želji da ojačamo imunitet zapravo napravili veći problem nego korist. Naime, čak i naizgled bezazlene stvari mogu imati negativne posljedice ako se koriste neadekvatno i bez kontrole. Ilhana Dolović - Hadžajlija, magistrica farmacije, ističe da danas postoje dvije krajnosti među pacijentima. S jedne strane su oni koji ne vjeruju ni u šta i koji ne koriste nikakvu suplementaciju, smatrajući da im ona nije potrebna. S druge strane su oni koji, iz straha, posežu za svim mogućim suplementima, često ih uzimaju predugo, u prevelikim količinama i bez prethodnih laboratorijskih nalaza. - Nije svaki dodatak prehrani nužno dobar za zdravlje, posebno ako se ne koristi pravilno, kaže Ilhana i dodaje da se suplementi, naročito mikronutrijenti, nikada ne bi trebali uzimati naslijepo, bez prethodne provjere stvarnih potreba organizma. Kao primjer navodi vitamin D, koji je tokom pandemije COVID-19 bio u centru pažnje. - Iako je vitamin D važan za imunitet, njegova nekontrolisana i dugotrajna upotreba može biti štetna. Vitamin D je liposolubilan, što znači da se teže izlučuje iz organizma, pa se može nagomilavati. Ako su vrijednosti vitamina D u krvi iznad 50 mikrograma, može doći do pojave simptoma hipervitaminoze, poput bolova u stomaku, gubitka apetita, mučnine i povraćanja. Iako su teška predoziranja rjeđa, ona su ipak moguća, objašnjava Ilhana. Antibiotska rezistencija sve češće se bilježi i u bolničkim uslovima, a stručnjaci upozoravaju da je jedan od glavnih razloga prekomjerna i neadekvatna upotreba antibiotika. Upozorava se da nepotrebna upotreba antibiotika može napraviti više štete nego koristi. Antibiotik ne uništava samo loše bakterije, već i one dobre. Time direktno narušavamo crijevnu floru i slabimo imunitet. Poseban problem predstavlja razvoj rezistentnih bakterija. Kada antibiotik djeluje na bakteriju na koju ne treba, ona vremenom postaje sve jača, stvara zaštitni biofilm i dolazimo u situaciju da više nijedan antibiotik ne djeluje, navodi, slikovito opisujući bakterije k Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text U drugom dijelu podcasta (IN)Direkt govorio je o mnogim temama i stvarima sa kojim se susretao tokom i nakon fudbalske karijere. Jedna od ličnosti koja je dominatna tokom njegovog boravka na Grbavici je svakako pokojni Ivica Osim o kojem Nikić priča biranim riječima. - Švabo je pravio tim, a kada imaš tim, on izbaci pojedinca. I tu je on radio pravu stvar. On je već tada igrao sa trojicom prema naprijed. Znao je reći: “Ko da loptu meni i Fići, biće kažnjen, samo lopta u for.”. Jer kad nam daš u for, mi odosmo. Sastavio nas je sa svih strana, ali smo dugo igrali zajedno i znali smo napamet gdje je ko. On je to sve držao pod kontrolom, prisjetio se Nikić. Govorio je Nikić i odnosu sa cijelom generacijom Željezničara koja je tada nastupala za tim sa Grbavice. Poseban odnos je bio sa Edinom Bahtićem sa kojim je nastupao i u Željezničaru, ali i Grčkoj. Jedna od utakmica zbog koje žali je finale Kupa Maršala Tita sa mostarskim Veležom. Kako sam za sebe kaže on je bio katastrofalan u tom susretu, ali je opravdanje našao u tome što je noć prije popio sokove, koji su mu sutra napravili problem na utakmici. - Bio sam katastrofa. Onda smo se svađali ja i Fićo. Meni naumpalo da nosim sedmicu, ne znam zašto. Ja sam prije igrao desno krilo, ali me Dobrivoje Živkov namjestio i da igram lijevo. Nas su odveli u Beogradu na zgradu Energoinvesta, visoka, ima sto spratova. Bili smo na večeri i tamo su bili Fruktalovi sokovi, koji su tek tada izašli. Ja mislim da sam ih popio jedno pedeset tu večer. Nisam igrao tu utakmicu, nisam mogao da maknem, kroz osmijeh je ispričao. Iz Željezničara je otišao u Grčku, gdje je nastavio sa dobrim igrama. Ipak, nesporazum koji je imao sa trenerom u Arisu, kasnije mu je donio dosta problema, pa se odlučio na povratak u Željezničar. Legendarna utakmica sa Crvenom zvezdom u kojoj su Plavi pobijedili 3:0, povratak na mjesto na kojem je najviše volio igrati i igranje za svoju dušu, donijeli su mu status ikone među navijačima Želje. Poslije je otišao u Čelik, a ubrzo nakon toga je stigao i kraj karijere te odluka da se nastavi baviti trenerskim poslom. Bio je čak i trener oml Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text Dok je Nobelov komitet još razmatrao životopise kandidata, Donald Trump je povukao efektan potez: početkom avgusta prošle godine u Bijeloj kući ugostio je predsjednika Azerbejdžana Ilhama Alijeva, koji je - kao i Nikol Pašinijan, premijer Armenije - stavio svoj potpis na Deklaraciju kojom su se dvije zemlje obavezale na trajni prekid sukoba i obnavljanje veza. Cesta duga 32 kilometra prestala je biti točka sporenja i postala rješenje poznato kao TRIPP - Trumpov put do međunarodnog mira i blagostanja - a riječ je o američkoj koncesiji dugoj 99 godina na tranzitnu rutu koja obuhvata željezničku prugu, cjevovode, elektro i komunikacijske kablove i Zanzegurski koridor na kome bi sve bilo američko i osigurano prvoklasnim operaterima, a usto zaobišlo i Rusiju i Iran. TRIPP je brojnim kolegama bio prva asocijacija kada su Sjedinjene Države našle rješenje za Južnu interkonekciju u našoj zemlji. Riječ je o projektu koji Bosnu i Hercegovinu povezuje sa LNG terminalom za ukapljeni plin na Krku, zapravo našem pristupu mreži gasovoda koja bi nautralizirala plin kao rusko oružje, što uključuje i Grčku i Azerbejdžan, i što je uostalom i model kojem evropske zemlje sve više teže. No, Dragan Čović se Južnoj interkonekciji žestoko suprotstavlja već pet godina, protivio se i Zakonu koji je ipak izglasan u Federalnom parlamentu, a gost nove epizode podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegovićje istim povodom bio s nama i prije ravno dvije godine. S nama je ministar energije, rudarstva i industrije u Vladi Federacije Vedran Lakić. Koji su naredni koraci? Kako je prošao američki sastanak s Čovićem? Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text Iza Abdulaha Sidrana, jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih pjesnika i filmskih autora, prepoznatljivog intelektualnog glasa Sarajeva, ostala je opsežna rukopisna građa koja do sada nije objavljena. O tom dijelu stvaralačkog naslijeđa u novoj epizodi podcasta O prostoru sa Zecom i Vukom govori Miranda Sidran, njegova kćerka. Miranda Sidran rođena je Sarajka, majka dvoje djece i diplomirana komparativistica i bibliotekarka. Višejezičnost je stekla još u djetinjstvu, odrastajući u domu u kojem su se govorili albanski i bosanski jezik, pa su se, kako kaže, strani jezici “lakše primali”. Od 1992. godine zaposlena je u Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, gdje i danas radi, a tokom karijere služila je u diplomatskim predstavništvima BiH u Hrvatskoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Holandiji, Portugalu, Belgiji i Grčkoj. Značajan dio razgovora odnosio se na rad Fondacije „Sidran“, osnovane 2022. godine, još za vrijeme pjesnikovog života. Riječ je o zadužbini koju je Sidran ostavio u amanet i na odgovornost onima koji ostaju iza njega i koji daju sve od sebe da se njegov lik i djelo ne zaboravi. Razgovarali su i o festivalu kulture „Sidranovi dani“ koji je po drugi put održan u oktobru prošle godine, festival koji slavi i čuva od zaborava život, lik i djelo Abdulaha Sidrana. Od očeve smrti, prije gotovo dvije godine, svojom svrhom smatra čuvanje i njegovanje Sidranovog stvaralaštva, ogromne i bogate književne zaostavštine, duboko vjerujući da njegovi poštovatelji imaju pravo da nastave uživati u njegovim djelima, ali i da njegovu vrijednost prepoznaju i otkriju novi naraštaji. U ovom podcastu smo saznali da je Sidran iza sebe ostavio dovršene scenarije za "trećeg oca", iz trilogije "Sjećaš li se Dolly Bell", "Otac na službenom putu", potom za seriju prema romanu Meše Selimovića "Tvrđava", scenarij za film prema romanu “Na Drini ćuprija” Ive Andrića i za film "U Zvoriku ja sam ostavio svoje srce". Prisjećajući se godina u kojima je Sidran još živio boemskim životom, Miranda govori o njegovoj duhovitosti i šarmu koji su dolazili do izražaja u trenucima opuštenosti. - Tada je Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...

Send us a text Njegova karijera razvijala se tiho, postepeno i dosljedno - od klubskih svirki i televizijskih formata, do statusa jednog od najprepoznatljivijih vokala savremene regionalne pop scene. Matija Cvek, kojeg će šira publika vjerovatno najprije prepoznati po hit-duetu “Trebaš li me”, ovog petka stiže u studio podcasta Opet Laka. Govoreći o muzici koja ga istinski uzbuđuje, Cvek se prisjetio koncerta Stevie Wondera, koji ga je duboko emotivno pogodio. - Nevjerovatno iskustvo! Stevie Wonder sa svojih 75 godina svira dva i pol sata, i dalje pjeva sve te velike tonove - obožavam ga. Na koncertu sam bio kao mala curica, supruga sa mnom, snima me, ja u ekstazi, u jednom trenutku plačem. Ljubav je to, kaže Cvek, ne skrivajući koliko ga muzika i dalje može razoružati. Matija je autor koji istrajno gradi pjesme na emociji i preciznoj interpretaciji, bez skrivanja iza trenda. Piše ih, kako sam kaže, naliv-perom, jer mu taj „vintage“ pristup pomaže da ostane spor, fokusiran i iskren, čak i u vremenu u kojem umjetna inteligencija sve češće pokušava zamijeniti proces stvaranja. Upravo zato insistira na slušanju muzike u cjelini, bez preskakanja i fragmentacije. - Morala bi postojati kultura slušanja. Ja, recimo, slušam cijele albume određenih autora. Tu punim svoju čašu i sve se to dalje prelijeva, ističe. U razgovoru se osvrće i na početke - prisjeća se prvih zarađenih sto kuna, ali i perioda kada je svirao svadbe, priznajući da danas, bez obzira na honorar, ne bi pristao na ono što doživljava kao gubitak smisla i ličnih granica. Dotakao se i televizijskih formata koji su mu otvorili vrata, ali i razočaranja jer na A strani “nije pobijedio”, iako mu je upravo taj period donio vidljivost i dodatno samopouzdanje. Posebno je kritičan prema savremenom načinu konzumiranja muzike i ulozi društvenih mreža. - Nerijetko ispadam dosta kritičan prema ovom vremenu, ali stvarno me tišti. Mislim da su TikTok i Instagram loši za muziku. Sadržaji traju 30 sekundi do minute - šta ti neko pametno može reći u tom vremenu? Kako da dobiješ pjesmu, djelo, smisao, sadržaj? Ja mislim da to sve skupa nije dobro za muziku, kazao Support the show Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...